Recenzija: The Irish Front - Universe [2008]

Debi album klinaca iz Avondale-a (Arizona, SAD) od kojih najstariji ima oko 17 godina pod nazivom Universe iz ove godine se najjednostavije može opisati kao muzički izraz njihove mladalačke maštovitosti koja je opet najviše zajebancija. Lirički gledano ovo je potpuna neozbiljnost, bolje reći zajebancija koju pjevaju vokali/klavijaturisti David i Cameron u deathcore/grindcore maniru. Na određenim pjesmama im se priključuje ženski vokal, negdje solo, negdje zajedno sa njima ali njeni djelovi su muzika potpuno različita od one sa ostatka albuma. To je primjetno na pjesmama „Monsterbation“ i zadnje dvije: „Because Bombsniffing Dogs Don't Work Underwater“ i posebno „Porque Mi Blanco Exploto?“ u kojima ženski vokal pjeva veoma sporo i emotivno u pratnji akustične girate i ambijetalnih klavijatura tako dajući šarolikost i neobičnost ukupnom izdanju. Čudan stil, koji se kod The Irish Fronta u najvećem djelu može sa sigurnošći označiti kao mathcore/deathcore sa jasnim utjecajima The Dillinger Escape Plana kod gitare i bubnja te The Red Chorda i As Hope Diesa na vokalu, postaje još čudniji ubacivanje gangsta rap-a na pjesmi „Boom Snap Clap“ koja je, po meni, jedna od najboljih pjesama na albumu upravo zbog odlično izvedenog prelaza iz mathcore-a u deathcore breakdown a iz njega u gangsta rap. Element neozbiljnosti, opet, bolje reći zajebancije na albumu su i pjesme „Teenage Whore Moans“ i „Suck Fart Tutorial“ za koju sam našao podatak da se snimljeni zvuk obavljanja velike nužde (defeciranja) uzeo na „prirodan način“. Ovaj skit samim tim postaje još smiješniji kada ga slušate.

Od ukupno 14 pjesama koje u prosjeku traju po 2 i pol minute i bez do sada nabrojani sve su stilu: bjesnog deathcore pjevanja, disonatne gitare u čistom mathcore maniru,bubnja koji sa jedne strane prati u disonantu gitaru a sa druge prati odlične breakdownove koje u harmoniji proizvodi (opet ista) gitara (budući da imaju samo jednu, a bas gitaru tek planiraju uvesti u zvuk na sljedećem izdanju) zajedno sa klavijaturama i vokalima. Budući da bas gitare nema prazan prostor je ispunjen gitarskim atonalijama i potupnoj bubnjarskoj kreativnosti koji je pokušava pratiti. Pohvale su više zaslužili ova dva instrumenta (tačnije Alex na gitari i Brian na bubnju) nego dvojica vokalista koji evidentno crpe i zadnji atom snage pokušavajući zvučati što više agresivno, divlje i haotično no da nema breakdown trenutaka više bi smetali nego se uklapali u muzički koncept koji sviraju.

Bez obzira što mladi momci bez bas gitare i viškom vokala (i energije) praše odličnu muziku za svoje godine ipak se, već nakon par slušanja, osjeti da ovo i nije baš toliko dobro. Nekako sve zvuči neuklopljeno i „na silu“. Rekao bih da su pravu muzičku kreativnost i tehniku kakvu imaju veliki mathcore bendovi a koja njima manjka, nadomjestili elementima iz drugih vrsta muzike što se sve na kraju čini kao jedna prava zajebancija i ne baš previše smiješna i zanimljiva. Iako gledano samo muzički ovaj eksperimentalni deathcore/grindcore zvuči malo više nego solidno ipak treba pričekati da se The Irish Front razvije i zrelije pristupi inače odlično smišljenom mathcore/deathcore konceptu koju je na izdanju „Universe“ izvukla gitara i bubanj. Ocjena: 6,5

by Artredis