Oceano - Depths [2009] by Richpa

Nakon poprilično ''sušnog'' razdoblja za poklonike žešćeg zvuka, u relativno kratkom periodu izlaze dva izdanja koja su nas poprilično zainteresirala - novi Impending Doom album kojeg smo već ranije predstavili, te debitantsko izdanje mladog perspektivnog benda Oceano - Depths čiji je izlazak na raznim internetskim portalima popraćen s velikim zanimanjem. Odmah u startu ću napomenuti da je riječ o deathcore bendu koji je nastao u Chicagu 2006. godine. Ono što mi je zanimljivo kod Oceana jest da članovi ne bježe od činjenice da sviraju brutalnu glazbu, i bez bilo kakvog suzdržavanja smatraju se ''najljućim bendom na svijetu''. Iskreno, veoma hrabra izjava s obzirom da dolazi od relativno mladog benda koji se zasigurno treba još dosta godina dokazivati kroz svoju glazbu i kroz svoje nastupe.

''Depths'' otvara jednominutna intro traka ''Descent'' i odmah na početku se može osjetiti mračna atmosfera koja se nastavlja na ''Inhuman Affliction'' numeri koja je zapravo najbolji primjer o čemu se zapravo radi - spori breakdown ritmovi popraćeni dubokim riffovima. Sve spomenuto zvuči super ali nikako se ne mogu oteti dojmu da ću slušati ripoff Whitechapela, odnosno benda koji je par godina ranije praktički ''stvorio'' mračni ''atmosferični'' deathcore zvuk.

Slijedeće dvije stvari - ''A Mandatory Sacrifice'' i ''Samael The Destroyer'' također se ne razlikuju pretjerano od spomenute ''Inhuman Affliction'', osim preinaka u aranžmanu i par različitijih melodija na gitarama. ''Fractured Frames, Scattered Flesh'' - stvar koju svakako moram spomenuti kao jednu od boljih na albumu, početak opće ludilo i kaos podmazani pravom ''hardkoraškom'' vožnjom kroz zanimljive riffove. ''Disgust For Your Kind'' je također ''masna'' traka na kojoj imamo upečatljivu melodiju koja me neodoljivo podsjeća na band Nile. Sve u svemu stvar ''kao rođena'' za mosh.

Prvi instrumental na albumu ''Depths'' ili bolje rečeno ''usporeni Oceano zvuk'' s malo većim naglaskom na samu melodičnost ''vozi'' kroz 6 i pol minuta stvarajući mračnu atmosferu do samog kraja. Drugu polovicu CD-a otvara ''District Of Misery'', pjesma za koju je snimljen i video spot i svakako moram reći da bi recimo ''Fractured Frames, Scattered Flesh'' bio bolji izbor u slučaju prvog videospota. ''With Legions'' i ''Slaughtered Like Swine'' opet nisu ostavile nekakav upečatljiv dojam osim odlične scream/growl izvedbe od strane vokaliste Adama i lako se da isčitati da na određenim dionicama nedostaje inspiracije ili još bolje rečeno kreativnosti.

Album zatvaraju ''Empathy For Leviathan'', ''Plague Campaign'', te outro insturmental ''Abysm''. Svakako moram spomenuti zanimljivu melodiju koja se javlja na kraju solidne ''Plague Campaign'' za koju mogu reći da je uz ''Fractured Frames, Scattered Flesh'' ponajbolja pjesma na ovom albumu. Veliki plus ovog albuma svakako jest i kvalitetna produkcija, jako dobar koncept, te par odličnih momenata i to svakako nije slučaj kod dosta mlađih bendova, ali sve to narušava činjenica da kompletan zvuk, ono što ovi dečki sviraju i na kraju ono čime se diče - ''najljući bend na svijetu'' zapravo nije nastalo na inovativan način, već su to ''posudili'' od spomenutog Whitechapela. Ocjena 5,5/10.

by Richpa