Darkest Hour - The Eternal Return

I kad god pomislimo da najbolji metalcore bend svijeta (ne najpoznatiji, al najbolji/najkvalitetniji vrlo vjerojatno), Darkest Hour ne mogu napravit bolji album od nekog prethodnog – uvijek nas iznenade. Ne samo bolji vec i uvijek po necemu drugaciji, prepoznatljiv.
Nakon dvije godine ludjackog iscekivanja , bend za koje je T. Lindberg (pjevac oceva melodic death metala, At The Gatesa) rekao da su jedini pravi ATG nasljednici danas, izdao je novi album pod naslovom „The Eternal Return“ i album je savrsen nastavak na Deliver Us koji je po mnogima bio metal album godine u 2007. i jedan od najboljih metal albuma svih vremena (a koji njihov to nije?! op.a.)

Album nam nudi uvid u neki drugi svijet Darkest Houra, dosta tugaljiviji i mracniji od svojih prethodnika, ali isto tako zadrzavajuci sve ono sto DH zapravo cini „nedodirljivima“ u svojim genreovima prije svega...

Devolution of the Flesh, sjajan uvod u album, pomalo neocekivano s obzirom da je mnogo vise u maniru prvih albuma, aranzmanski.
Na par genijalnih rifova, vokal, John Henry brutalno dobro objasnjava kako se to radi u 2009. Poprilicno kratka solaza i ubojito dobar tekst, prozet emocijom nadopunjuju i pridonose perfekciji na kakvu smo vec navikli od ovog benda.

Death Worship je pjesma koja je sva u catchy riffovima, ne catchy na komercijalan MTV nacin, al svakom onom ko obozava melodiku ce pjesma biti nova zakletva.
Genijalan aranzman i jos genijalniji refren jeze slusatelja na prvu, dok iscitava rijeci pjesme... Boja glasa na refrenu je klasicna za Johnov vokal, naleti trnaca moraju proc kroz slusatelja udubljujuci se u tematiku svega ovoga...

The Tides, zasigurno okosnica albuma i jedna od nosecih pjesama zapocinje riffom koji ce na prvo slusanje ostat u usima, a nadolazeci su sve bolji da bi na refrenu nastala epska eksplozija kakvu samo Darkest Hour moze proizvesti...
Solaza u pjesmi je THE stvar. Novi gitarist nije definitivno losa zamjena za Kris Norissa, ovakvu solazu treba znat sastavit, a posebno odsvirat... Aranzman savrsenstvo, pjesma u kompletu baca u trans.

No God, prva pjesma koju su izbacili na myspace prije izlaska albuma, jedna od ujedino meni najdrazih njihovih je pjesma cija je tematika slicna tematici pjesama prije svega sa Mark of the Judasa. Riffovi ubijaju, samo to mogu rec, dok se na refren treba navici sto nikako ne umanjuje i njegovu ubojitost kada jednom udje u uho...

Bitter, pjesma cije je trajanje samo 01:19 je cista brzina i moshpit, sa odlicnim fast-picking dionicama poznatijim kao „zujama“ na gitari... Nabrijacina nevidjena... In Your Face!

Blessed Infection, po meni jos jedna od okosnica sa glavnim riffom za koji cu reci da im je jedan od najboljih u karijeri. Refren nosi jaku poruku, a u pjesmi je svaki riff toliko dobar da mi usi krvare od dobrote. Aranzman jako dobar, slicno kao u The Tides, klasicniji malo, ali svaka dionica je na svom mjestu i bas svaka ulazi u uho!

Transcendence, jao majko!
Sta su ovo napravili?
Za ovu pjesmu ne mogu naci rijeci hvale. Sve ono sto Darkest Hour jeste. Ljepota, snaga, iskrenost, emocija, inteligencija, sjajan tekst, svaki riff i solaza vrhunski, origanalno pamtljivo i refren na koji se rezu vene. Dodatni plus je kratki akusticni dio na koje smo se navikli od njih, a kojih na ovom novom albumu bas i nema i to sve prije posljednjeg emotivnog booma koji nastupa sa zadnjim refrenom i rijecima prije njega: „I wanna peel back the slayer, reveal my new skin to the open air, I feel the cleansing wash over me and I'm finally able to breathe“...

A Distorted Utopia, pjesma koja je in-your-face, prozeta standardno sjajnim rifovima i bolesno dobrim refrenom, o tekstu da ne govorim... Hardcore iskrenost i metalska ljepota, emocija, inteligencija i galantnost. Solaza mi je uz onu iz The Tidesa nesto sto bi svakom metal gitaristu na svijetu trebala biti obvezna lektira, iako je kratka prelijepo zvuci.
Black Sun je jos jedna od pjesama za koje ne mogu naci riejci hvale. Na 01:53 je dio na koji se moras najezit, kratko traje i razbija ga jos jedna savrseno zvucna, a u isto vrijeme tehnicnoscu prozeta solaza. Svaki riff u pjesmi standardno savrsen, tekst kao i refren...

Into the Grey, najmracnija pjesma na albumu ubjedljivo, mozda cak i najmracnija njihova dosad, prozeta tugom i agonijom u savrsenstvu od guitarworka. Tekst je posebna prica, posebno tuga na refrenu prije kojeg pici jos jedan od najboljih rifova u njihovoj karijeri, a bome je to i ovaj glavni poslije refrena... Jedna od najboljih DH pjesama ikada!!! Ma u stvari, svaka je... Suzama ti se ispune oci slusajuci refren...

Jedini minus albuma zapravo je produkcija, tj. Cinjenica da ih je radio producent koji im je Mark of the Judas radio. Darkest Hour je uvijek bio poznat po tome sto su gitare najisturenije bile, tako da se svaka dionica svrseno cula, dok je ovdje pregrst vec kultnih rifova u pozadini u odnosu na bubanj, a i vokal je mozda mrvicu preglasan (il mi se to samo cini). Druga stvar je ta sto mi gitare nemaju toliku cistinu i ostrinu kao na npr. Undoing Ruinu ili Deliver Usu, iako je to vec stvar ukusa.

Ipak, na kraju svega, rezime albuma od mene je cista desetka i to samo zato sto nema ocijena preko deset. Album godine za mene, mozda i vise od tog.
Topla preporuka svakom metalcu i slusatelju metala pa cak iako ne voli ovakav zvuk...

Ocjena: 10/10

by Nameless