Recenzija: Deadlock - Manifesto [2008]

artredis uto lis 21, 2008 8:03 pm

Iako je novi album njemačkog modernog melodeath sastava Deadlock pod nazivom Manifesto tek nedavno izašao već se po netu mogu pročitati komentari koji više ismijavaju koncept po kojem su u neke pjesme dodati elementi iz drugih muzičkih pravaca kao što je hip-hop, rave, electro i sl. Ali svakako se treba sjetiti da je prošlogodišnji album Wolves prikazao Deadlock kao bend koji je evoluirao od svog dotadašnjeg stila, tačnije od „dark melodic death metala“ kako su ga oni sami nazvali a koji je posebno izražen na albumima The Arrival iz 2002. i Earth Revolt iz 2005. godine, gdje su, pored takvog „dark“ pristupa sviranju melodeatha bili prisutni i elementi obrađivanja germanske mitologije te neizostvane pjesme u kojima ženski vokal Sabine Weninger sama pjeva na laganu, kadkad i veoma atmosferičnu melodiju. Spomenuta promjena stila sa albumom Wolves iz 2007. godine je donijela novinu mješanja elektronske muzike sa standardnim melodeath zvukom (što je posebno prisutno na pjesmi „End Begins“) ali ne na način na koji to rade moderni melodeath bendovi, stavljajući loopove kao efekte ili ih koristeći kao pozadinu, nešto što prati melodeath riffove i melodije (kao što to rade In Flamesi, Soilwork, Scar Symmetry i sl. bendovi) već ubacibajući electro djelove kao samostalne u aranžmane pjesama. Iako je ovo u početku i fanovima Deadlocka bilo čudno ipak se eksperiment pokazao uspješnim jer je Wolves album možda ne najbolji ali svakako najomiljeniji njihovim fanovima. Iz ovog razloga je nužno držati paralelu sa Wolves albumom tokom cijelog procesa analiziranja novog albuma jer ne samo da mu je po zvuku najbliži, već novi album Manifesto bi možda mogao da doživi isti scenario kao i prethodni album (Wolves). Stoga ćemo se često na njega vraćati.

U prvi mah se Manifesto čini kao Wolves broj 2, tj. novi album po istoj formuli kao i prethodni ali se isto tako da primjetiti da je eksperimentiranje sa electro zvukovima sada još „ekstremnije“. Naime, prva pjesma na albumu koji ukupno sadrži jedanaest pjesama, pod nazivom „The Moribund Choir vs. The Trumpets Of Armageddon“ bi služila kao intro ali činjenica da je to u stvari neki rave/electro i ljubitelja Wolvesa ostavlja u blagom (a možda i ne tako blagom) šoku i nevjerici. Koketiranje sa elektronikom se nastavlja na drugoj ali za Deadlock nekako tipičnom pjesmom „Martyr To Science“, tu je vokal Johannes Prem na chorusu a drugi, ženski vokal Sabine Weninger na refrenu..Pjesma ima odličan bridge na sredini i solažu koju prati (pozadinska) elektronska sekvenca – tipično za moderni melodeath svakako.

Treća pjesma „Slaughter's Palace“ je isto tako tipična Deadlock pjesma iz Wolves faze koja počinje agresivnijim Johannes-ovim djelom da bi je vokal Sabine nekako „umirio“ svojim melodičnim glasom. Tu je opet solaža i to kakva u odličnoj pratnji unisona i melodeath bubnjanja koju opet umiruju Sabine svojim anđeoskim glasom i opetovanje prvog dijela pjesme. Shema je već tu, identična onoj sa Wolves albuma, ništa novo, aranžmani koji na prethodnom albumu zvuče interesantno dok ovjde zvuče nekako „na silu“, plastično. Dalje, četvrta pjesma je prvi hit sa albuma „The Brave / Agony Applause“ laganog uvoda (koji, kao i svi drugi uvodi traje otprilike 30 sekundi) i odličnog refrena, vrlo lijepa i atmosferična pjesma u kojoj je Sabine u prvom planu. Jedina zamjerka je ta što nije mogla završiti na besmisleniji način. Peta po redu, „Deathrace“, vjerovatno i najčudnija pjesma odmah počinje žestoko i takva ostaje izuzevši refrene koje naravno pjeva Sabine, najsličnija je pjesmi Code of Honor sa Wolves albuma. U pola pjesme standardnu shemu koji slušamo već otprilike petnaestak albuma prekida simfonijski dio na koji se nastavlja odlična solaža da bi poslije nje Sabine nastavila da lagano pjeva. Nakon toga ide loop i povratak u shemu. Onda čujemo melodiju sa kraja prethodne pjesme koja se pretvara u hip-hop beat i na kojem do kraja pjesme možemo čuti gangsta rap minhenskog hip-hop/HC sastava Hitfarmers! Rekoh već da je ovo vjerovatno najčudnija pjesma, ovo je razlog. Zbog toga je ova pjesma trenutno predmet ismijavanja. Iako se meni ovo lično sviđa razlozi zbog kojeg pjesma ima ovakav aranžaman tek treba da se otkriju.

Sljedeća pjesma „Fire At Will“ je zapravo kritika lova i bespotrebnog ubijanja životinja. Što se sheme tiče konačno promjena! Naime, sada Sabine pjeva chorus dok Johannesov harsh možemo čuti na refrenu. Ostalo sve isto. Solaža je opet odlično odsvirana i sigurno da je najbolji dio pjesme. Pogotovo što poslije gitarske solaže na melodeath zadavanje ide solo akt saksofona nakon čega smjene za mikrofonom Johannesa i Sabine postaju i prijatne za slušati. „Seal Slayer“ je sljedeća pjesma, opet isti uvod i opet neka priča o lovu. No ova pjesma zaista dobro zvuči i može je se usporediti sa pjesmom „We Shall All Bleed“ sa Wolvesa. Odlične efeketi na Johannesovim djelovima na prvu ulaze u uho i čine ovu pjesmu još više prijatnom za slušanje. Spuštanje pred posljednji kombinaciju Johannesovih i Sabine-inih vokala je za svaku pohvalu. Možda i najbolja pjesma na albumu. Nakon nje slijedi pauza na albumu, pjesma „Manifesto“ koja bi bila idealan intro ili outro. Deveta po redu je „Dying Breed“ koja počinje u standardnom „deadlock“-ovskom maniru i na kojoj gostuje Christian Alvestan, bišvi vokal Scar Symmetry-a. Smatram da bi pjesma bila bolja bez njegovih dosadnih clean vokala. Dovoljno razbijanje monotone sheme pjesama jeste varijacija vokala Johannesa Prema. Napokon, posljednja pjesma a albumu je cover za Sister of Mercy, odnosno obrada njihovog hita „Temple of Love“ koja poprilično dobro zvuči i na čemu im pripadaju pohvale.

Sve u svemu, album Manifesto jeste Wolves broj 2 koji malo više koketira sa elektronikom i (po prvi put) sa hip-hopom. U usporedbi sa prijašnjim je lošiji i sheme kojoj je osnova smjena Sabine i Johannesa (toliko puta već spomenuta) te odlični riffovi u istoj postanu zamorni nakon nekoliko slušanja albuma. Tekstovi nisu ništa posebno inteligentniji od onih sa Wolvesa (ili pogotovo sa prva dva albuma) a još jedna zamjerka zbog koju ovaj album gubi na kvaliteti je izostanak solo pjesme Sabine Weninger u stilu one „To Where Skies Are Blue“ sa Wolvesa ili „Harmonic“ sa Earth Revolta. Novina sa ovog albuma jeste konačno balansiranje muškog i ženskog vokala koje se kreće progresivnom putanjom još od prvog albuma. Zaključno, Manifesto je zabavan album koji na prvih par slušanja zvuči sjajno ali nakon toga osnovna aranžmanska shema postane monotona te same pjesme zvuče plastično što nije slučaj sa Wolves albumom. Što se tiče ovih noviteta ostaje da se vidi da li će ovaj album biti promašaj ili će postati novim miljenikom fanova ovog najpopularnijeg njemačkog modernog melodeath benda. Ocjena: 7,5/10

by Artredis