Recenzija: The Faceless - Planetary Duality [2008]

Eo tekst:

The Faceless je sastav je jedan od rijetkih sastava koji uživaju respekt kako fanova modernog tako i old-school metala kako zbog inovativnosti u njihovoj muzici tako i zbog njihove sviračke virtuoznosti i savršenstvom kompozicije u kojoj su i inovativnost i virtouznost izražene. Zapaženi i potpomognuti velikanom technical death detala Necrophagistom te promovirani svojim albumom prvjencem „Aldelkama“ iz 2006. godine The Faceless su krenuli na put osvajanja svog mjesta u death metal „hall of fame-u“ barem što se moderniziranog zvuka ovog pravca tiče.

Od tada pa do izdavanja novog albuma njihov put je ispunjen dodatnim usavršavanjem zvuka live nastupima kojima uspješno prenose zvuke snimljene u studiju. Što se njihovih fanova tiče jedni očekuju Adelkamu broj 2 a drugi isticanje tech dm elementa u prvi plan nauštrb onima deathcore-a. Novi, drugi po redu album, „Planetary Duality“ donosi stilski uklon u ovom drugom pravcu. Za početak je dovoljno reći da mnogo manje deathcore-a ima na novom albumu te da oni kojima je Adelkama zakletva neće biti baš najzadovoljniji ovim izdanjem. No, tech dm u spoju sa progresivnim pristupom sviranja istog realiziran vrhunskim muziciranjem (i izvedbom) ih sigurno neće razočarati.

Što se tiče onih fanova koji preferiraju „tech“ umjesto „core“ elemenata album „Planetary Duality“ će biti pravo osvježenje a vjerovatno i jedan od albuma godine. Uzeti najbolje od Necrophagista, Nile-a, Psycroptica i Cynica a pritome se ne izgubiti u moru utjecaja tog zvuka već ga uklopiti u vlasiti stil i uobličiti u izdanje koje pripada redu modernog metal zvuka daje njemu samom pečat autentičnosti a The Facelessu kao bendu etiketu genijalnosti i vrhunske kvalitete.Iako veoma kratak, što je možda njegov najveći minus, ovaj album u svojih 9 pjesama (7 plus 2 interludija), odnosno u 31 minutu svog trajanja, slušatelja svakim svojim momentom iznenađuje smjenama buratlnosti i melodije održavajući mu punu koncentraciju i tjerajući na opetovano preslušavanje zbog čega stvara privid da traje duže nego je to stvarno slučaj.

Riffovi, solaže, vokal, bubnjanje, tehnikalije, prelazi, melodije... su muzički izrazi koji načinom svoje uklopljenosti, odličnom produkcijom i lirici koja im daje konceptualnu definiciju opet izraz The Facelessa kao sastava koji zaslužuje da ga se cijeni i da mu se prizna kvalitet kao sastava mladih momaka, vrlo talentiranih i sposobnih da modernom metal zvuku da pozitivno vrijednosno značenje i tako pomogne rušenju mita da „moderni metal nije metal već je to samo old-school“. Pošto je tematski i ovaj bend te tako i ovaj album vezan za science fiction možemo ih metaforički opisati kao Borga (The Faceless) koji svojom genijalonošću usvaja znanja i kvalitete drugih te ih uklapa u sebe na način da doprinose vlasitom savršenstvu. Ovaj album je dokaz da su uspjeli jer kada bi samo jedna riječ bila potrebna za njegov opis to bi bilo: savršenstvo.

I premda i Borg nikada ne dostiže ono idealno savršenstvo tako i Planetary Duality kao momenat u vremenu i prostoru koji sumira njihov napredak do sada, nije čisto savršenstvo. No, treba znati da su The Faceless mlad bend, već renomiran, koji namjeravaju usavršavati svoj zvuk, muzički realizirati svoje ideje virtoznim načinom i možda sutra napraviti album koji će steći „planetarnu“ popularnost, tj. priznanje. Što se tiče albuma „Planetary Duality“ ovaj tekst nije pisan s ciljem da analizira svaku pjesmu ponaosob jer bi za to trebalo barem tri puta više teksta nego do sada. Naime, pisan je sa ciljem da prenese ukupnu vrijednost ovog albuma koji jednostavno mora da se presluša, jer je sigurno jedan od albuma godine.

Spomenuti treba neke od pjesama: „Xenochrist“ je jedna od najboljih na albumu, „Shape Sifters“ je interludij koji „zvuči kao interface neke horror igre“ kako reče jedan moj prijatelj (koji sluša i svira tech dm i koji za ovaj album ima samo rječi hvale) a „Planetary Duality II: A Prophecious Frutition“ najviše vuče na Adelkamu.

Album sadržava tehnikalije, bolesne melodije, atonalije i solaže gitarske sekcije, growl, roar, clean i synth vokale, blekerske prelaze, hc riffove i breakdownove, bubnjanje koje zaslužuje divljenje i ostale zvuke koji vjerno prenose neku sliku tipičnu za science-fiction. Zapravo, ovaj album je više nego Adelkama sci-fi zvuk a sam The Faceless futuristički bend. Ocjena: 10

by Artredis

Odlična recenzija!