Odium - "At The Bottom" [2009]

Debi album ovog kanadskog kvinteta iz Ontario-a, Kanada, je se konačno našao dostupnim i to na moju veliku radost budući da sam ga, od trenutka kada sam ga predstavio na ovom blogu tražio svakodnevno. I prije nego sam ga imao priliku poslušati u cjelosti znao sam, po myspace pjesma da je riječ o nečem doista velikom i da se ovakva izdanja u godini mogu nabrojati na prste jer su sve ono što jedan slušalac melodične a opet dovoljno tvrde muzike može tražiti.

At The Bottom je izašao ove godine od malog i još uvijek nepoznatog benda Odium čija su dva glavna člana i osnivača: vokal Tom Emmans i bubnjar Joe Mullen osmislili i napisali sve pjesme a do pred snimanje albuma i izmjenili ostala tri člana te ušli u studio sa poznatim kanadskim producentom Gregom Dawsonom a sam album je izdala relativno manja izdavačka kuća Year Of The Sun. U duhu prethodne rečenice valja istaći da su upravo komponente bubnja i vokala na ovom albumu najizraženije a da se njihov „ples“ tokom cijelog albuma odigrao na način koji postavlja visok standard. Komponente gitara i basa su sa prethodnima u savršenom skladu i tokom cijelog trajanja albuma ostvaruju onaj hooks efekat kojima se služe i ističu velikani metalcore, melodeath i thrash metal zvuka i koji je u modernom metalu jedna od najbitnijih sastava formule za uspjeh.

Pored maestralnog guitar-worka, punog hooksa i zapanjujućih riffova i melodija koje se, u doista neubičajno, velikoj mjeri smjenjuju a ipak time ne zahtjevaju prevelik angažman koncentracije slušatelja valja još spomenuti i aranžmane pjesama. Prosječna dužina pjesama te spomenuto smjenjivanje melodija zajedno sa ubitačno dobro izvedenom growl/scream/clean linijom čine pretpostavku kreativnih aranžamana pjesama a koje su na albumu iskorištene na način da unikatan stil ovog benda predstavi u najboljem svijetlu. Zapravo ti aranžmani su ono što ovaj bend u velikoj mjeri čini inovativnim, originalnim, zamiljivim i kvalitetnim.

Spomenuti unikatan stil se (još) ogleda u sviranju različitih modern metal pravaca kao što su melodic death metal, metalcore, thrash, nu metal i rock a vokal je priča za sebe. Tom Emanns se savršeno dobro koristi screamom Phil Labonte-a i Jona Howarda, growlom Bjorna Strida i cleanom Jesse Leacha, Howard Jonesa i Maynarda Keynessa. Upravo aranžmani pjesama omogućuju takvu kombinaciju ovih stilova pjevanja koje ostavljaju bez daha: dok u versovima slušate scream/growl u svom najboljem izdanju na refrenu vas čeka epic clean i nakon toga smireni dio u kojem kao da slušate Tool i emotivno pjevanje Maynarda Keynessa od kojih se ježite. Zanimljivo je kako sve ovo prati bubanj a na koji se način isprepliću melodije gitara, basa i stringova koje im daju Dark Tranquillity/Lacuna Coil štih.

Producentski posao Grega Dowsona je do sada možda i najbolje odrađeni. Jednostavno je sve na svom mjestu a sintetika koja je omogućila da Odium zvuči ovako-kako-zvuči uopšte nije toliko primjetna – to zahvaljujući momcima iz Odiuma čije su skladbe jednostavno takve da vas „uvuku“ svoj svijet i napune vaše uši osjećajem zadovoljstva. To govori da ovaj album ima ono „to“ – odnosno moć da ga vrtite opet i opet jer je jednostavno zarazan.

Album čini 10 pjesama od kojih samo zadnja ima karakter outra ali je takva da bi ste je mogli slušati samostalno i koja je jedina akustična na cijelom izdanju. Sve pjesme na albumu čine jednu cjelinu jer su snimljene tako da se „prelijevaju“ jedna u drugu što slušatelju drži pažnju i stvara osjećaj kao Odium pjeva jednu dugu magičnu pjesmu u maniru fantasy literarnog žanra. Počinje lagano, sa mračnijom pjesmom „Oblivion's Gates“ čiji je punchline clean među-dio pred završni refren (jedan od primjera kakvi se kreativni aranžmani mogu koristiti u ovoj vrsti muzike) a koja ima taj Dark Tranquillity štih.

Slijedi je „Frailty“ pjesma koja je vedrija i ima i nu metala u sebi i čiji vam se refren, na instant slušanje, režu u sjećanje. Treća je „Serenity's End“ koja je jednostavno savršena – melodija, refreni, završni dio – druga najbolja pjesma na albumu koja vas sama tjera ponovno preslušavanje albuma (obratiti pažnju na kraj pjesme i na priču o aranžmanima i stilu ovog benda). „Population Zero“ je sljedeća pjesma koja je aranžmanski potpuno drugačija a najviše bi se mogla usporediti sa As I Lay Dyingom i koja ima sjajan polubreak u sredini. Idealna pozicija na albumu s obzirom na nj koncept.

Nakon nje slijedi vrhunac albuma, titlesong „At The Bottom“ čiji vokalni djelovi zaprepašćuju i koju ćete sigurno poslušati više puta. Sam početak pjesme je najbolji na albumu a histerični growl i scream na kraju prosto nevjerovatan. Uvrstiti ovu pjesmu na bilo koji tipizirani/neivnetivni copycat album kakvih danas ima u ogromnom broju je dovoljan razlog da se isti cijeni. Toliki je kvalitet pjesme „At The Bottom“ za koju su Odium (očekivano) snimili i spot. „The Failure“ je sljedeća pjesma u kojoj je malo više izraženiji nu metal/rock ala Soilwork zvuk i koja bi komotno mogla naći mjesto na jednom „Fall of Ideals“ All That Remainsa. Potom je slijedi mračnija „It Goes Cold“ koja je malo mračnija a clean vokal dio i epic feeling na kraju izaziva jezu.

„Lifting The Vail“ je osma pjesma po redu u kojoj se najviše svira onaj nu metal zvuk koji označava „zlatno doba“ i sam vrh razvoja ovog pravca i to u kombinaciji sa žestokim melodeath dionicama. Definitivno hit kojeg bi se postidili i Mudvayne, A Perfect Circle, Sevendust i Nonpoint. „Need To Exist“ je predzadnja, najdinamičnija pjesma sa jako čudnim aranžmanom čak i za Odium i izraženim thrash zvukom. Istina jeste da malo odskače od koncepta ali itekako doprinosi razbijanju eventualne monotonije albuma. Album zatvara lagana „The Abyss Stared Back“ koja ponavlja dio teksta pjesme „At The Bottom“. Savršeno zatvaranje savršenog albuma.

Iako bi se dalo još pisati o ovom albumu, nevjerovatnim riffovima, nesvakidašnjem bubnjanju i ponajviše fenomenalnom vokalu Toma Emmansa ipak ovaj tekst mora završiti s nadom autora da je uspio objasniti zašto je on do sada najbolji album modernog metala u ovoj godini (a koji ne dolazi od poznatog benda) i zašto je Odium definitvno otkriće godine. „At The Bottom“ je sumjerljiv sa jednim „The Fall of Ideals“, jednim „Shadows Are Security“ i „Stabbing The Drama“, da ne nabrajam dalje. Album koji se definitvno mora preslušati od benda kojeg sigurno čeka svjetla budućnost u svijetu modernog metala. Zapravo ovaj album najbolje oslikava šta je to i kakav bi trebao biti moderni metal – inovativan, originalan, dovoljno hrabar da istražuje i ubacuje druge pravce, evolutivan i naravno kvalitetan.

by Artredis