Recenzija: Impending Doom - The Serpen Servant

Impending Doom je bend za kojeg je vezana mala skupina zanimljivosti od kojih su neke posljedica samog njihovog zvuka a neke u popratnoj vezi kad god je o ovom petoročlanom sastavu riječ. To su: da je „udarna igla“ Facedown Recordsa, najvećeg christian metal izdavača u SAD-u koji pretežno izdaje metal/hardcore bendove. Zatim, da su iz same sfere „christian“ metala jedan od najžešćih bendova što su postigli debi albumom „Nailed. Dead. Risen“ iz 2007. koji bi se mogao opisati kao modernija verzija brutalnog deathcore/gridcore zvuka u kom briljira grind vokal Brooke Reevesa. Potom, suradnja sa Tim Lambesisom koji je već duže vremena u suradnji sa njima a svoj angažman je ostvario i u produkcijskom poslu novog albuma. Te naposljetku, za njih specifčne filozofije „goreshipa“ koji, iako objektivno kontreverzan pojam, za njih označava iskazivanje vrijednosti vjere kroz žestoku metal muziku.

Ono što je primarna karakteristika njihovog prethodnog uratka, spomenutog „Nailed. Dead. Risen“ jeste repetitivnost tipična za brutalni death metal zvuk, također spomenuti briljantni vokal te sam stil sviranja koji ljubiteljima standarnog brutalnog zvuka (npr. onima koji vole Napalm Death) ne bi bio stran. Jedina pjesma sa tog albuma koja sadrži neki stepen šarolikosti u samom zvuku i aranžmanu, pjesma „Silent The Opressors“ je fondacija na kojoj će Impending Doom stvarati nove pjesme za sljedeći album koji je predmet ove recenzije – „The Serpent Servant“ ali da ga neće slijediti u potpunosti jasno je sa prvim slušanjem albuma. Naime, jedina pjesma koja odskače os standardnog oblika pjesama je sada prvi single, pjesma „The Serpent Servant“, koja je na ovom albumu isto što i „Silence The Opressors na prethodniku.

Nije teško, na prvih par slušanja albuma, uočiti istu dozu repetitivnosti koja je najkaraterističnijia odlika ovog izdanja. Ono što je drugačije za razliku od prethodnog je jednostavno drugačiji štim gitara koji je najviše sličan onom The Acacia Straina i Whitechapela. Ovo će, posebno u prvom djelu albuma, razbiti još par pjesama, pored spomenute „The Serpent Servant“ koje su malo „bogatije šarolikošću“ melodija i aranžmana. To su pjesme „Anything Goes“, „Storming The Gates of Hell“ i „More Than Conqueres“. Ova potonja je najbliža brutaliziranom hardcore zvuku koji je inače dominantan na ovom izdanju, kao što je to na prethodnom bio grind. Ta pjesma je ujedno i najbolja na albumu i koliko god jednostavno zvučala toliko je upravo to njen najveći plus. U potpunosti se razlikuje od svake koji je Impending Doom snimio s njen potencijal za nabrijavanje publike i mosh atmosferu u live izvedbi je nesporan.

Drugi dio albuma nije vrijedan posebne analize pjesama. Pretežno zvuče isto te bi upravo zbog toga neki ovaj album mogli odbaciti na prvo slušanje. Onima koji su se našli u karakterističnom zvuku ovog izdanja one će biti samo još više materijala za uživanje. O samom zvuku mogli bismo reći i sljedeće. Vokal Reevesa bi se mogao opisati kao brutalizirani hardcore vokal no slušatelji deathcore muzike su na to već navikli i to slušajući bendove kao što su Years Spent Cold, Whitechapel i ABACABB. Potonji bi se bend, i njihov album „Survivalist“ iz ove godine mogao uzeti kao stilski najbliži ovom albumu Impending Dooma. Dakle, govorimo o jednom generičnom deathcore-u koji ne pokušava iskušani deathcore šablon začiniti nekim progresivnijim, tehničkim elementima već taj isti generični šablon maksimalno iskorištavaju dodajući mu pored standardnog horror zvuka gitare, masnih breakdownova i odlično ukopljene riffova i pokoji element poliritmije kao što je onaj na pjesmi „Storming The Gates of Hell“ kao i zvuk gitara tipičan za progressive/technical metalcore bendova u drugom djelu pjesme „More Than Conquerors“.

Lirički, ovaj album je za svaku pohvalu. Politički angažirana i na probleme opće sadašnje svjetske situacije usmjerena tematika je jedan od pluseva ovog izdanja, kao i razumljiv vokal koji ih pjeva. Primjer za to jeste upravo pjesma „More Than Conquerors“ te lirički „pun-pogodak“, pjesma „Anything Goes“ koja u kroz jedan line: „When everything's gone, than anythng goes“ oslikava u jednom potezu današnji sliku svijeta relativiziranih vrijednosti. U konačnici vrijedi reći sljedeće. Ovaj album se vjerovatno neće svidjeti onima koji u deathcore muzici tražu iskorake iz generičnog šablona ali onima koji upravo takav zvuk cijene ovaj će album biti jedno od najboljih izdanja godine. Onima koji ovaj bend cijene upravo zbog toga što taj bend jeste i što pokazuje svojim porukama prije nego ušminkanošću i šarolikosti zvuka za ovaj bend će vjerovatno imati mišljenje da: „Impending Doom nije podbacio“. A to nije ni za očekivati od jednog od najozbiljnijih deathcore sastava današnjice.

by Artredis

Ocjena: 8