Recenzija: Miss May I - Appoligies Are For The Weak

Miss May I je mlad bend iz gradića Troy, države Ohio u SAD. Prvo što sam od njih čuo bio je EP iz 2007. „Wows For A Massacre“ koji je najavljivao dolazak jednog perspektivnog sastava na scenu. Nedugo potom je izašao i debi album „Appologies Are For The Weak“ koji je po prodaji zauzeo sjajno 29. mjesto na Billboard Top Hotseekers listi. Na ovim prostorima, konkretno u Sarajevu – upravo je taj album bio onaj ljetni hit. Album koji se slušao poslije novih albuma Darkest Houra i Killswtich Engage-a a prije Threat Signala i Despised Icona. Tada je to bila prava poslastica za metalcore sladokusce, nešto što se preko zvučnika mobilnih telefona prenosilo u krug jedne fine metalcore i old-school metal ekipe (kojoj je taj zvuk bio draži od Dead By Aprila, koji smo također redovno puštali) i činilo isto tako finu atmosferu.

U retrospektivi i nakon opetovanog preslušavanja ovog debi izdanja čiji su autori zajedno sa njim već postali zvijezde (npr. pjesma „Forgive And Forget“ se već našala na soundtracku za film „Saw VI“) i konačno sam zaključio da je ovo tipičan bend za metalcore publiku. Opis ovog albuma od deset pjesama ne zahtjeva naročito detaljisanje. Naprotiv, zvuk ovog benda možemo opisati referirajući na neke druge, očito njihove uzore. Od njih prvi „u uho“ upada As I Lay Dying. Budući je Miss May I dio super-moderne generacije koja se reže na melodeath/metalcore riffanje i break riffove, masne deathcore breakowne i melodične clean refrene njihov zvuk (kao ni stil, moram primjetiti) ne napušta aktuelnu trendy formulu. Od As I Lay Dyinga ih razlikuje to što muzički više naginju na melodic death a ne thrash metal kao AILD.

Refreni na skoro svim pjesmama, pogotovo „A Dance With Aera Cura“, „Arms of the Messiah“, „Not Our Tommorow“, „Forgive And Forget“, ma skoro sve – su na refrenima mrtvi AILD. Prva na pjesma na albumu odaje utisak da slušate upravo taj bend. Eh da, i njima je basista zadužen za pjevanje cleanova. Druga dva benda sa kojima ih moramo usporediti jer zvuče i previše slično su: prvi – Conducting From The Grave, čiji je ovogodišnji album „When Legends Become Dust“ mjera svim bendovima koji teže brzim i dinamičnim melodeath riffovima u metalcore-u, a takav je upravo Miss May I; drugi – The Crimson Armada je sjajan deathcore bend čiji je stil prepoznatljiv po isto tako epic-sound melodeath riffovima u koje prate redovne izmjena dubokog growla i britkog screama. Moram spomenti da pjesma „Architect“ od Miss May I zvuči jako slično istoimenoj od The Crimson Armada-e, sumnjivo, sumnjivo. Dakle, već imamo tri benda koji u dobroj mjeri umanjuju originalnost ovog čiji je album predmet recenzije. Jedan drugi bend zvuči slično ali originalnije jer svojim utjecajima daju lični pečat. Taj toplo preporučujem da provjerite, radi se o kanađinima The World We Knew. Nisu popularni kao Miss May I-ovci ali su napravili bolji album.

Konačno, od pjesama preporučujem „Arms of the Messiah“, „Appologies Are For The Weak“, „Harlots Mouth“, „Porcelain Wings“ i „Forgive And Forget“. U zaključku ću ponoviti da ima mnogo boljih bendova (koje su nabrojani gore) ali da je ovo pravi bend za ljubitelje metalcore zvuka. Uživancija za jedan period ali ništa trajno niti vrijedno pretjerane hvale.

by Artredis

Godinja izdanja: 2009.